Što je vršnjačko zlostavljanje?
Vršnjačko zlostavljanje često započinje zadirkivanjem slabijeg i povučenijeg djeteta što otkriva njegove slabe točke i dovodi do toga da agresija nad njim postane intenzivnija i trajnija. Djeca izložena vršnjačkom zlostavljanju uobičajeno su omalovažena i socijalno odbačena i trpe neke od sljedećih oblika agresije od strane jednog ili više vršnjaka:
0 Comments
Budući da nas današnje društvo štiti od potencijalnih katastrofa bolje nego prije, razina anksioznosti u ukupnom čovječanstvu bi trebala biti niža. No, ona je zapravo porasla. Umjesto da smo opušteniji, postali smo kultura nervoznih olupina. Kako to možemo objasniti?
Osjećamo li strah od budućnosti, od prljavštine, od letenja, strah od tuđe prosudbe, od ranije proživljenih situacija, od gužve, strah od straha? Osjećamo li lupanje srca, knedlu u grlu, napetost u mišićima, pritisak u želudcu, vrtoglavicu, znojenje ruku, mučninu, valove vrućine i hladnoće? Postavljamo li si tisuću i jedno pitanje „što ako“, predviđamo li negativne scenarije i iscrpljujemo li se unedogled razmišljajući kako da ih spriječimo, mislimo li da ćemo poludjeti ili izgubiti kontrolu? Provjeravamo li jesmo li sve napravili baš onako kako treba, otklanjamo li od sebe svaku potencijalnu neizvjesnost, odustajemo li od svojih planova, bježimo li od neugodnih sjećanja, izbjegavamo li govorenje u javnosti, klonimo li se ljudi?” Umara li nas sve to previše, čini li nam se da je život pretežak ili prenaporan za nas? Živimo li u doba tjeskobe? Naše gledanje na pogreške ovisi o tome smatramo li kako imamo urođeni talent ili sposobnost za pojedinu aktivnost ili smo pak mišljenja kako možemo općenito raditi na tome da se razvijamo i stječemo određene razine vještina.
– Nije moguće živjeti bez neuspjeha osim ako ne živiš tako oprezno da bi se moglo reći i da uopće ne živiš, a tada ionako ne uspijevaš. – J.K. Rowling Carol S. Dweck profesorica je psihologije sa Sveučilišta Stanford. Kao djetetu uvijek joj je bilo važno izgledati pametno, što je posebno potkrjepljivala učiteljica u osnovnoj školi. U njenom razredu samo su najbolji učenici smjeli sjediti u prvoj klupi, samo su oni imali privilegiju nositi dnevnik, brisati ploču, nositi bilješku ravnatelju i sl. Carol je bila jedna od malih savršenih djevojčica… i mrzila je pogreške. Kada je diplomirala započela je proučavati motivaciju životinja i naučenu bespomoćnost. Konceptom naučene bespomoćnosti objašnjena je pojava da životinje ponekad, zbog ranijih neuspješnih pokušaja, odustanu od izvršenja radnje za koju su sposobne. Primjerice, pas po dobivanju elektrošokova ne preskoči ogradu kako bi izbjegao naredni elektrošok zato što je ranije dok je to pokušavao činiti ograda bila postavljena previsoko te je pas naučio da se ne treba ni truditi jer je unaprijed osuđen na neuspjeh. Dweck se pitala što je od ovih spoznaja moguće primijeniti na ljude, odnosno, zašto neka djeca i odrasli odustaju kada se suoče s neuspjehom dok se drugi i dalje trude? Pretpostavila je da razlika između reakcije bespomoćnosti i suprotne reakcije odnosno odlučnosti da se ovlada novom aktivnošću i prevladaju izazovi leži u tumačenju osobe što je to što je dovelo do početnog neuspjeha. Smatrala je da će se osobe koje neuspjeh pripisuju nedostatku svojih sposobnosti osjećati obeshrabrene i u područjima u kojima realno iskazuju visoke sposobnosti. S druge pak strane, one osobe koje neuspjeh objašnjavaju time da se jednostavno nisu dovoljno trudile, neuspjeh će potaknuti na daljnju akciju. Uvod
Kada bi primjerice netko sebe opisao sljedećim izjavama: Lijep sam Pametan sam Izvrstan sam kuhar Imam izvrstan smisao za humor Posebno sam glazbeno nadaren Super sam kakva bi bila Vaša automatska reakcija? Bi li Vam bilo drago da ste upoznali nekoga s toliko kvaliteta ili biste s neodobravanjem u sebi mrmljali „Kakav napuhanko! Što si on umišlja tko je on? Vrijeme je da ga se smjesti na svoje mjesto!” Biste li se možda osjećali nelagodno? Biste li njegov opis sebe uzeli zdravo za gotovo ili biste smatrali da je to tek puka samohvala? Biste li u sličnom stilu opisali sebe? Vijesti iz medija o djeci koja su, motivirana ljutnjom i željom za osvetom zlostavljajućim vršnjacima, počinila nevjerojatne razine nasilja pokazuju da posljedice vršnjačkog zlostavljanja mogu poprimiti fatalne razmjere. U knjizi Easing the teasing: Helping your child cope with name-calling, ridicule, and verbal bullying prikazani su neki od načina nošenja sa situacijama zadirkivanja u kojima djeca istražuju slabe točke i testiraju granice emocionalne otpornosti svojih vršnjaka. Tim se strategijama suočavanja s vršnjacima koji im nanose bol želi osnažiti djecu žrtve kako bi se osjećala manje bespomoćnom i neugodne pokušaje vršnjaka zaustavila već na samom početku. Rano zaustavljanje i sprječavanje potencijalno traumatičnih iskustava važno je kako bi se izbjegle moguće posljedice vršnjačkog zlostavljanja kao što su depresivnost, tjeskoba, intenzivan osjećaj tuge i usamljenosti, problemi sa spavanjem i jedenjem, gubitak interesa za aktivnosti u kojima su djeca prije uživala, problemi sa zdravljem, izostanci iz škole, lošiji školski uspjeh, poteškoće koncentracije, osjećaj bezvrijednosti, osjećaj krivnje, nisko samopoštovanje i sl.
U nastavku teksta prikazane su neke od strategija koje djeca mogu uz vježbu s roditeljima lako usvojiti i primijeniti ako se za to ukaže potreba Što je pozitivna povratna informacija?
Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgajatelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenesena djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj. Konvencionalna pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu. Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi. Viktorija je simpatična 3-godišnjakinja. Pri ulasku u laboratorij drži se za mamu, a kada joj se istraživač obraća, skriva glavu u njezinu haljinu. Na pitanje kako se zove, ne odgovara. Viktorija s lakoćom rješava puzle koje joj je dao istraživač, a kada za to dobije pohvalu, smiješi se, okreće glavu i zarumenivši se kreće prema mami i prima je za ruku.
Nataša je isto simpatična 3-godišnjakinja. Ona dolazi u laboratorij bez mame, osvrće se po sobi i počinje igrati. Također s lakoćom rješava puzle i kada dobije pohvalu široko se smiješi. Međutim, kada ustaje od stola, slučajno sruši čašu koja pada na pod i razbije se. Vidjevši što je učinila, smiješi se sramežljivo, zarumeni se, okreće glavu i nervozno gnječi svoju haljinu. KOJE VRSTE SRAMEŽLJIVOSTI POSTOJE? U jednom su istraživanju djeca u dobi od 4 do 6 godina pitana koja bi hipotetska situacija kod njih izazvala sramežljivost: a) susret sa strancem ili b) pjevanje pred grupom djece. Važnost odabira pravog profesionalnog puta
Naglasak zapadne kulture na vrijednosti kao što su samoispunjenje i osobno zadovoljstvo povećava svjesnost ljudi o tome koliko je životni izbor važan za opću dobrobit. Profesionalni izbori povezani su s mnogim životnim aspektima kao što su životni stil, emocionalna dobrobit, socio-ekonomski status, osjećaj osobne produktivnosti i društvene korisnosti. Neprikladne odluke u pogledu odabira i razvoja karijere u različitim životnim razdobljima mogu imati posljedice kako financijske, tako i psihološke prirode. Stoga je donošenje karijernih odluka prilično stresan proces. Što je u podlozi ljutnje?
Ako ljudi na različite životne situacije reagiraju sličnim obrascem ponašanja, mišljenja i emocionalnih doživljaja, izvjesno je da se radi o sklopu reakcija razvijenih rano u djetinjstvu kroz iskustva s bliskim osobama. Ta iskustva mogu, između ostalog, uključivati ljutnju zbog nezadovoljenja dječjih potreba za povezanošću s bliskim osobama, autonomijom, kompetentnošću i sl. Primjerice, potreba za povezanošću može biti neostvarena zbog traumatičnog iskustva odvajanja od skrbnika prilikom polaska u jaslice, vrtić, odlaska u bolnicu, razvoda roditelja, odlaska roditelja na put i sl. To može dovesti najprije dovesti do reakcije straha od napuštanja, a zatim i bijesa na roditelje. Efikasna komunikacija između roditelja i djece posebno je važna jer način kojim razgovaramo sa svojom djecom i slušamo što nam ona govore ima dalekosežne posljedice na to kakvi ljudi ona postaju. Poruke, verbalne i neverbalne, oblikuju identitet djeteta. (Hendrix i Hunt, 2001.)
Razgovor kao prevencija psihičkih teškoća i lijek Adolescentova slika o sebi nastaje iz interakcija s obitelji, prijateljima i drugim osobama u njihovu životu (Greenspan, 2003).Način na koji djeca i roditelji komuniciraju i kakve si međusobno rečenice upućuju izravno utječe na to kako će dijete komunicirati i s ostalim osobama iz svoje okoline. Mjesto u društvenoj okolini i doživljavanje sebe u toj okolini, utječe na to kako će se osobnost adolescenta dalje razvijati. Komunikacija koja odražava njegujući odnos, uvažava djetetovo doživljavanje svijeta i potiče ga na istraživanje različitih načina mišljenja omogućit će mu da se razvije u autonomnu, emocionalno toplu osobu koja prihvaća druge. Ta je osoba fleksibilna i može se uživjeti u tuđi kut gledanja. U komunikaciji je otvorena i nesputano izražava vlastite stavove te se zauzima za sebe. Termanove pionirske studije nadarene djece smatraju se remek-djelom u području znanstvenih istraživanja inteligencije te se i dan danas citiraju u svrhu zagovaranja individualiziranog pristupa u obrazovanju (Vialle, 1994.).
Kako je sve počelo? Kao profesor na Sveučilištu Stanford, Lewis Terman (1877. – 1956.) bavio se psihologijom obrazovanja i mentalnim razvojem. U duhu svog vremena, smatrao je da je intelektualni razvoj uglavnom zadan naslijeđem. No, isto je tako vjerovao da je za potpunu realizaciju naslijeđenog potencijala važno stimulativno obrazovanje prilagođeno mogućnostima pojedinca. Godine 1915., u članku Mentalna higijena izvanredne djece, ilustrirao je ovaj stav tvrdnjom: „Bistroj se djeci rijetko zadaju zadaci za čije bi uspješno rješavanje ona morala koristiti svoje maksimalne sposobnosti; zbog toga takva djeca riskiraju da zapadnu u cjeloživotnu naviku ispod maksimalne učinkovitosti“. „Ako vladu, sudstvo, financijski i vojni sektor vode ljudi koji su svoje formativne godine proveli u ovako bizarnim, pretjerano ritualiziranim i prilično sadističkim institucijama, tada ne možete imati baš najzdravije društvo“ – Andrew Samuels, psihoterapeut i pisac
Internati (eng. boarding school), kao ustanove za zajednički život i školovanje učenika, uglavnom samo dječaka ili samo djevojčica, uobičajena su pojava diljem svijeta. Oko 0,5 % školske djece u SAD-u i 1 % djece u Ujedinjenom kraljevstvu boravi u ovakvoj vrsti ustanova. Internati, često kršćanskog etosa, postoje i u Kanadi, Južnoj Africi, Novom Zelandu, Australiji, Kini i mnogim drugim dijelovima svijeta. Slanje djece u internate, tzv. „najbolje škole“, u dobi od 6-7 god. (osnovne škole), odnosno, od 13 god. (srednje škole) tradicionalna su praksa među imućnijim obiteljima u Ujedinjenom kraljevstvu. Mnogi internati diljem svijeta osnovani su i ustrojeni po uzoru na britanski model. Preuzimajući velik raspon pravnih obaveza i odgovornosti prema učenicima koji kućama odlaze tek nekoliko puta godišnje za školske praznike, internati postaju svojevrsna zamjena za roditelje. Pojam kriza srednje dobi označava unutarnja psihička previranja i iznenadne promjene u osobnim ciljevima i načinu života. Promjene u doživljavanju i ponašanju javljaju se uslijed pojačane svjesnosti o starenju, slabije fizičke snage ili subjektivnog dojma zatočenosti u ograničavajućim ulogama, koje osoba ranije nije zamišljala takvima. Znanstvenici upućuju na to da je srednja dob jedna od normalnih razvojnih faza koja, u širem smislu, nastupa između 35. i 65. godine života i koja, kao i sve ostale prijelazne faze, dovodi do osobnog rasta.
Iako imaju sve uvjete, 20 tisuća ljudi ne da se u penziju vs. Sve više građana odlazi u mirovinu, a sve ih je manje radno aktivno
Neću u mirovinu, nisam se za to borio. Hoću posao! vs. Voljela bih ranije otići u mirovinu i uživati u njoj. Zvuče li vam poznato ovakvi napisi iz novina? Zašto neki žele u mirovinu, a neki ne žele? Umirovljenje predstavlja razvojni i psiho-socijalni proces u kasnijoj životnoj dobi, povezan s fizičkom i psihičkom dobrobiti. Što se tiče psihičkih posljedica umirovljenja, rezultati istraživanja su nekonzistentni. Neki su istraživači pronašli da umirovljenje čini ljude manje zadovoljnima u životu i predstavlja za njih psihički stres. Drugi, pak, nisu pronašli negativne psihičke učinke odlaska u mirovinu, a neki su pronašli podijeljene osjećaje. Ovakvi su nalazi sasvim očekivani, budući da za nekoga odlazak u mirovinu može predstavljati željeno smanjenje opsega posla, bavljenje povremenim honorarnim aktivnostima i više vremena za hobije ili npr. unuke, dok netko drugi može procijeniti odlazak u mirovinu neisplativim ili preuranjenim, ali je na to prisiljen zbog zdravstvenog stanja ili je proglašen tehnološkim viškom. Sjećate li se svojih studentskih dana? Bude li vam lijepe uspomene? Vjerujete li da je vaše iskustvo studiranja proširilo vaše znanje i ojačalo interpersonalne vještine? Je li utjecalo na vaše vrijednosti i kritičko promišljanje? Smatrate li svoj studij relevantnim i korisnim za vaš posao? Jeste li zadovoljni svojim poslom?
Koje su koristi od studiranja? Koristi od studiranja, koje premašuju sâmo stjecanje znanja, najvidljivije su kod osoba koje daju pozitivne odgovore na ova pitanja. Također, zadržavaju se još dugo vremena nakon završetka studija. Na pitanje koje su to koristi i s kojim su životnim područjima najviše povezane, istraživači pokušavaju odgovoriti još od 40-tih godina prošlog stoljeća. Što je razvoj identiteta?
Prema teoriji psihosocijalnog razvoja Erika Eriksona, psihologa i psihoanalitičara, razvoj čovjeka odvija se tijekom cijeloga života i to kroz osam stadija. Tijekom svakog stadija, osoba treba uspješno razriješiti tzv. razvojnu krizu specifičnu za pojedino razdoblje, što dovodi do prekretnice u razvoju. Nezdravo razrješenje pojedinog stadija negativno utječe na razrješenje svih ostalih faza koje slijede. Prema Eriksonovoj teoriji, stadij formiranja identiteta nastupa tijekom adolescencije. Uslijed velikih bioloških promjena, složenijeg načina razmišljanja, redefiniranja sebe u okviru obitelji, razvoja novih oblika odnosa s vršnjacima i prilagodbe na sve veće zahtjeve obrazovnog sustava, adolescenti u ovoj fazi preispituju sebe i svoju okolinu. Najčešća su pitanja koja si postavljaju – „Tko sam ja?“, „Što želim raditi?“, „U što vjerujem?“, „Kako se uklapam u društvenu okolinu?“ itd. Na taj način oni grade svoj profesionalni, spolni i ideološki identitet. U slučaju neuspješnog razrješenja krize ovog stadija, dolazi do konfuzije identiteta tj. zbrke životnih i društvenih uloga. Pojam feralna (lat. fera – divlja životinja) ili divlja djeca odnosi se na djecu odraslu bez kontakta s ljudima i društvom općenito. Zbog uvjeta u kojima su odrastala, ta djeca nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Moguće ih je podijeliti u tri skupine: a) djecu odraslu lutajući divljinom, b) djecu zatočenu u izoliranim prostorijama i c) djecu koja su preživjela uz pomoć životinja. Mnoge iz ove posljednje skupine odgojili su medvjedi, vukovi, majmuni, pantere, pa čak i gazele (McCrone, 1993.).
Percepcija (lat. percipere – usvojiti) predstavlja proces stvaranja predodžbe o nekoj pojavi, događaju ili objektu iz čovjekove okoline. Taj se proces može odvijati u dva smjera. U smjeru, „od dna prema vrhu“, mozak obrađuje jednostavnije informacije pristigle iz različitih osjetnih organa (npr. oblik, boja, tekstura nekog predmeta i sl.) te ih organizira u određenu smislenu cjelinu (npr. lutka). Suprotni smjer obrade informacija, „od vrha prema dnu“, polazi od prethodnog znanja o svijetu, očekivanja, naučenih koncepata i sl., na temelju kojih osoba stvara predodžbu o pojedinačnim elementima predmeta percepcije (npr. zaposlenik pije jutarnju kavu).
Što je uskraćenost u ranom djetinjstvu?
Uskraćenost djeteta predstavlja jedan od oblika lošeg postupanja s djetetom. Uglavnom se odnosi na: a) nedostatak toplog emocionalnog odnosa između djeteta i jednog, stalnog odraslog skrbnika i b) nedovoljno podraživanje iz fizičke i socijalne okoline. Prema psihijatru i psihoterapeutu Ericu Berneu, primarna glad novorođenčeta nije glad za hranom, već glad za dodirom drugog ljudskog bića te fizičkom i mentalnom stimulacijom. Kako se formira mozak?
Intenzivan razvoj mozga počinje još u maternici u 3. tromjesečju trudnoće i slijedi put od najjednostavnijih dijelova prema složenijima. Tako se najprije razvijaju dijelovi mozga (moždano deblo) zaduženi za reguliranje osnovnih životnih funkcija, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stanja pobuđenosti, pažnje, spavanja i dr. Postupno se nadograđuju područja odgovorna za sve složenije funkcije (limbički mozak), kao što su ponašanja važna za opstanak organizma (borba, bijeg, hranjenje, seksualno ponašanje), kontrolu emocija i njihovo izražavanje, pamćenje. I konačno, poslije rođenja, dolazi do snažnog razvoja gornjih slojeva mozga (moždane kore) odgovornih za najsloženije funkcije, npr.za apstraktno mišljenje, učenje, rješavanje problema i govor. Da bi čovjek mogao izvršiti određenu radnju, udaljeni dijelovi mozga, zaduženi za različite funkcije, moraju se međusobno povezati kako bi djelovali kao cjelina. Na primjer, dijete opazi zvečku, zatim zaključi da je ona predaleko te krene puzati prema njoj. Da bi do ovakve svrsishodne radnje došlo, moraju se međusobno povezati oko i dijelovi mozga zaduženi za vid, mišljenje i motoriku. Što dovodi do stresa u jaslicama?
Emocionalna stabilnost male djece usko je povezana s obilježjima okoline u kojoj žive i koja, osim njihovih roditelja, uključuje i širu obitelj, izvanroditeljsku skrb kojoj je dijete povjereno, npr. jaslice kao i širu zajednicu. Mala djeca mogu uspostaviti zdrave, privržene odnose s nekoliko osoba iz svoje okoline, pa tako i s jasličkim odgajateljem, i to obično kao s osobom od sekundarne privrženosti u odnosu na roditelje. Stoga, odnos između odgajatelja i djeteta trebaju odlikovati sve kvalitete sigurnog, privrženog odnosa. |
AutoricaDio članaka prvotno je objavljen na psihologijskom poratu Istražime (www.istrazime.com) u rubrici razvojna psihologija, a dio na portalu Naturala odakle su preneseni na ovaj blog. |