Što je u podlozi ljutnje? Ako ljudi na različite životne situacije reagiraju sličnim obrascem ponašanja, mišljenja i emocionalnih doživljaja, izvjesno je da se radi o sklopu reakcija razvijenih rano u djetinjstvu kroz iskustva s bliskim osobama. Ta iskustva mogu, između ostalog, uključivati ljutnju zbog nezadovoljenja dječjih potreba za povezanošću s bliskim osobama, autonomijom, kompetentnošću i sl. Primjerice, potreba za povezanošću može biti neostvarena zbog traumatičnog iskustva odvajanja od skrbnika prilikom polaska u jaslice, vrtić, odlaska u bolnicu, razvoda roditelja, odlaska roditelja na put i sl. To može dovesti najprije dovesti do reakcije straha od napuštanja, a zatim i bijesa na roditelje. Ukoliko se slične situacije ponavljano doživljavaju tijekom djetinjstva, osoba će razviti određenu strategiju nošenja s takvim situacijama koju će koristiti i u odrasloj dobi, iako ona tada više nije funkcionalna. Odrasla osoba neće nove situacije i osobe s kojima stupa u interakciju sagledavati onakvima kakvi jesu u tom trenutku, već će na njih „prenositi“ (transferirati) karakteristike bliskih osoba i učestalo proživljavanih situacija iz ranijeg života. Isto tako, svaki put ponovno će „odigravati“ stari, naučeni obrazac vlastitih reakcija.
Primjerice, ako roditelj u namjeri da dijete potakne na određenu aktivnost, djetetu uobičajeno govori: „Hajde, da te vidimo kako plešeš! Ti sigurno ne znaš, a vidi kako drugi znaju; hajde, hajde, nemoj da ti se smiju!“, kod djeteta će opravdano izazvati ljutnju i bijes. Kao odrasla osoba, to će dijete interakcije s drugima često će tumačiti kao provokaciju i izazov na nadmetanje. Ovakvo iskrivljeno doživljavanje neutralnih situacija u njemu bi moglo pobuđivati ljutnju zbog percipirane prijetnje vlastitoj kompetentnosti i samopoštovanju. Način nošenja s takvom frustracijom mogao bi biti pretjerano i stalno uspoređivanje s drugima zbog vlastite nesigurnosti i potrebe za očuvanjem pozitivne slike o sebi te stalno dokazivanje vlastite vrijednosti. Korijeni bijesa leže u duboko usađenim uvjerenjima koje su ljudi stekli u situacijama iz djetinjstva. U tim su situacijama često bivali kritizirani i ponižavani, uslijed čega su se osjećali nevrijednim i nevoljenim. Ljudi koji su odrastali u takvim okolnostima nauče pripisivati hostilnost osobama i situacijama kada ona i ne postoji (Hostile atribution bias). Čak i kad netočno procjenjuju situaciju kao opasnu za sebe, ljudi nastoje potvrditi svoja vjerovanja stečena još u djetinjstvu (tzv. skriptna vjerovanja), koja su im u stresnim situacijama pomogla da si objasne svoja iskustva i na temelju njih donesu neke odluke o sebi, okolini i životu općenito. Primjerice, vjerovanje „Ja sam uvijek i svuda žrtva“, ili „Ljudima se ne može vjerovati“, djetetu je u situacijama u kojima njegove potrebe nisu bile zadovoljene pomoglo da si objasni da je ono „ok“, ali da se u okolinu ne može pouzdati, što je bilo zaštitni faktor njegovom samopoštovanju i predstavljalo najbolji mogući način rješavanja problema. No, takvo vjerovanje djeluje poput samoispunjavajućeg proročanstva. Ono upravlja njegovim ponašanjima i navodi ga na preuzimanje uloge žrtve. Kod osoba koje se javljaju na psihoterapiju zbog problema s kontrolom ljutnje, dolazi do uvida u nefunkcionalna vjerovanja i automatske misli te se radi na njihovom ispravljanju. Faktori koji dovode do razvoja takvih uvjerenja uključuju (Bhave i Saini, 2009):
Općenito gledajući, ljutnja proizlazi iz doživljaja nepravde, nepoštenja ili neke vrste osobne povrede (Tedeschi i Nesler, 1993 i Ellsworthi Smith, 1988, prema Bhave i Saini, 2009). Ljutnju mogu izazvati vlastita ili tuđa ponašanja (npr. „Ljut sam na sebe jer nisam bio dovoljno asertivan prema šefu ili ljut sam na šefa jer se ponaša bahato.“), pojedini događaji, kao i kombinacija subjektivnih doživljaja i objektivnih okolnosti. Situacije koje često izazivaju ljutnju su kada osoba (Bhave i Saini, 2009):
Kada se čovjek naljuti, u tijelu se pokrene čitav niz reakcija živčanog sustava, hormona i mišića. Intenzivnije se počinje lučiti adrenalin, zbog čega dolazi do otežanog, plitkog disanja, crvenjenja kože, napetosti u mišićima, stiskanja čeljusti, napetosti u želudcu, stezanja ramena i ruku. Također se luči i stres hormon kortizol. Ove fiziološke promjene pripremaju tijelo na djelovanje u situaciji koja izaziva ljutnju. Kad situacija prođe, čovjek se, upravo zbog svih ovih tjelesnih reakcija, osjeća fizički iscrpljeno. Česte epizode intenzivne ljutnje mogu dovesti do hipertenzije, povišenih razina kolesterola, arterioskleroze ili čak mogu biti okidač srčanog, odnosno moždanog udara (Suinn, 2001, prema Bhave i Saini, 2009). Može li ljutnja biti korisna? Ljutnja je normalna ljudska emocija. U svojem zdravom obliku predstavlja znak upozorenja mozgu da nešto nije u redu, a adrenalin opskrbljuje tijelo energijom potrebnom za rješenje problema. Evolucijska funkcija ljutnje je mobilizacija energije za poduzimanje akcije. Općenito gledajući, ljutnja postaje problem ako je lako izazovu različite situacije, ako je dugotrajna, odnosno ako osoba zbog nje ne funkcionira u raznim životnim područjima. Osim toga, i način na koji ljudi izražavaju ljutnju može biti zdrav ili štetan. Što kad se ljutnja izrazi na negativan način? Nekontrolirana ljutnja može prijeći u agresiju koja utječe na funkcioniranje u svakodnevnom životu. Posljedice nekontrolirane ljutnje mogu se manifestirati u prometnim prekršajima, zlostavljanju djece, bračnim svađama, problemima u socijalnim odnosima, gubitku posla, financijskim rizicima i sl. Ljutnja predstavlja i rizični faktor za počinjenje kaznenih djela. Agresivnost izražena prema drugima dovodi do negativnih procjena okoline, a povratno i do negativne slike o sebi i niskog samopoštovanja, što nepovoljno utječe na psihičku dobrobit. Oblici negativnog izražavanja ljutnje mogu biti i mržnja, kritiziranje, prijezir, sumnjičavost, zamjeranje, iritiranost, ljubomora, zavist, etiketiranje, stalno okrivljavanje drugih, jake predrasude prema drugima zbog socio-demografskih obilježja i sl. Isto tako, mogu uključivati pasivnije oblike izražavanja, kao što su plakanje, zadirkivanje, sarkazam i sl. A kako je prevladati? Da bi se preveniralo često zapadanje u obrasce mišljenja i osjećanja povezanih s ljutnjom, važno je bolje upoznati sebe. To je, primjerice, moguće na sljedeći način: 1. Osvijestiti: a) situacije koje učestalo dovode do ljutnje Netko se progura preko reda u čekaonici kod liječnika. b) automatske misli i vjerovanja koje takve situacije izazivaju To je nepravedno. Red se mora poštivati. Kad ja dođem kod sestre samo po recepte, svi se uzbune i viču u glas, a sad kad ovaj očigledno ide kod doktora preko reda, ja moram šutjeti, inače ću ispasti svađalica. Kakav idiot. c) posljedice u smislu osjećaja i ponašanja do kojih takve misli dovode Osjećaj: pravedničkog bijesa, nemoći, prijezira. Ponašanje: neaktivnost, durenje, okrivljavanje, osuđivanje. 2. Prepoznati iskrivljenja u mišljenju koja osobu priječe da sagleda situaciju na drukčiji način
Doživljavanje situacije iz perspektive druge osobe obično pomaže ublažiti ljutnju. Osim toga, dobro je pokušati sagledati širu sliku u kojoj je trenutna situacija samo djelić šireg spleta okolnosti. Dobro je pritom i zadržati smisao za humor. Moguće je pomoći si i pitanjima:
Reference
Pročitajte više.
0 Comments
Leave a Reply. |
AutoricaDio članaka prvotno je objavljen na psihologijskom poratu Istražime (www.istrazime.com) u rubrici razvojna psihologija, a dio na portalu Naturala odakle su preneseni na ovaj blog. |